Djevojčica sa šibicama

girl_with_matches_1_by_n0ix-d5s1fm5

Povodom ovih dana kada se prisjećamo naših pokojnika želim s Vama podijeliti bajku Hansa Christiana Andersena koja nam o smrti govori kroz jednostavan, ali opet upečatljiv jezik. Bajke u sebi skrivaju zemljovid Života. Nadam se da ćete pronaći nešto za sebe u ovoj čarobnoj priči.

Bilo je užasno hladno; padao je snijeg, a nad gradom se spustio mrak. Bila je to zadnja večer u godini, novogodišnja noć. Hladnom i mračnom ulicom išla je mala siromašna djevojčica, gologlava i bosih nogu. Da, imala je ona par starih majčinih papuča od kuće, ali su joj bile toliko velike da ih je ubrzo izgubila. Kada se zatrčala preko ulice, bježeći ispred jurećih kočija na cesti, papuče su joj ispale. Jednu uopće nije mogla pronaći, a s drugom je otrčao neki dječak, govoreći da će mu papuča poslužiti kao kolijevka kad jednom postane otac. Mala djevojčica je tako hodala bosih nogu, koje su bile i plave i crvene od hladnoće. U svojoj staroj kecelji je nosila šibice, a jednu kutiju je držala u ruci. Cijeloga dana nije prodala ni jednu kutiju, niti jedinog novčića nije zaradila. Izgladnjela i smrznuta, tužno je i dalje lutala, sva naježena od hladnoće. Snježne pahuljice su padale na njenu dugu plavu kosu, koja se tako ljupko kovrčala niz njen vrat, ali ona na to nije mislila. Svjetla su obasjavala ulicu iz svih prozora, a svuda se širio miris pečenih gusaka. Novogodišnja noć; na to je djevojčica mislila. U zakutku između dviju kuća na ulici pronašla je zavjetrinu, te se tu šćućurila podvivši nožice ispod sebe. Iako je bilo sve hladnije i hladnije, ipak se nije usudila otići kući, jer nije ništa zaradila od prodaje šibica. Otac bi je zato sigurno istukao, a i što će tamo, kad je tamo ionako jednako hladno, u potkrovlju gdje je stalno puhalo, iako su najveće rupe u krovu začepili slamom i krpama. Rukice su joj se već sasvim ukočile od studeni. Ah, jedna šibica bi dobro pomogla. Kad bi sad kresnula jednu o zid, ugrijala bi si prste. Djevojčica izvuče jednu šibicu te je kresne; divnog li, toplog plamena! Šibica je gorjela kao mala svijeća dok ju je zaklanjala rukom, svijetleći čudnim plamenom. Činilo joj se da sjedi ispred velike željezne peći ukrašene poliranim mesingom. Vatra u peći je blaženo gorila i tako divno grijala. Ona ispruži noge da i njih malo ugrije, ali se istog trena šibica ugasi. Željezna peć nestane, a djevojčica ostane s izgorjelom šibicom u ruci.

Nova šibica isto zaplamsa te osvijetli zid kuće, koji postane proziran poput gaze. Mogla je vidjeti pravo u sobu, gdje je na stolu sa sjajnim bijelim stolnjakom i finim porculanskim posuđem bila servirana guska, punjena šljivama i jabukama. Najbolje od svega, guska tada skoči sa stola, te se gegajući, s nožem i viljuškom u leđima, uputi prema djevojčici… šibica se tada ugasi i ona ostane ispred hladnog, debelog zida. Zapalivši još jednu šibicu, sada je sjedila ispod najljepše jelke, koja je bila i veća i ljepša od one koju je vidjela kroz staklena vrata kod bogatog trgovca. Tisuće svjećica gorjelo je na zelenim grančicama jelke, dok su šarene slike, poput onih u izlozima dućana, gledale pravo u nju. Djevojčica ispruži ruke prema svjećicama, a šibica se ugasi. Božićne svjećice se počnu dizati sve više i više te se pretvore u sjajne zvijezde. Jedna od njih padne i za sobom ostavi dugi plameni trag. „Netko je sada umro!“ reče djevojčica, jer je njena pokojna baka, koja je jedina bila dobra prema njoj, uvijek govorila: „Kad padne zvijezda, nečija duša putuje Bogu.“ Djevojčica kresne još jednu šibicu, a u sjaju plamena jasno je stajala njena stara baka, blažena i razdragana. „Bako!“ povikala je djevojčica. „Uzmi me sa sobom! Znam da ćeš i ti nestati kad šibica izgori, baš kao i topla peć, guščja pečenka i veliki blagoslovljeni bor!“ Djevojčica se požuri zapaliti sve preostale šibice, kako baka ne bi nestala. Šibice su gorjele i svijetlile jače nego da je bio dan. Baka nikad nije izgledala tako lijepa i velika. Ona podigne djevojčicu u naručaj te poleti visoko, visoko, u sjaj, radost i sreću. Tamo gdje nema hladnoće, gladi ili straha – kod dragog Boga. U zakutku pokraj kuće, tog hladnog jutra, sjedila je mala djevojčica, crvenih obraza i s osmijehom na licu. Mrtva, smrznuta te zadnje noći u staroj godini. Novogodišnje jutro rasvijetlilo je sjedeće tijelo male djevojčice, pored hrpe izgorjelih šibica. „Htjela se ugrijati,“ govorili su ljudi. A nitko nije znao koliku je ljepotu ona vidjela, kad je u svom onom sjaju zajedno sa svojom bakom otišla u novogodišnju radost!

Advertisements