Kako nastaju uvjerenja?

Advertisements

Mršavljenje – jednom zauvijek!

U ovo današnje moderno doba mogli bi nabrojati niz dijeta koje smo isprobali ili za koje smo čuli da su izvrsne u gubitku suvišnih kilograma. Svakako da ukoliko nam neka dijeta koristi, dobra je za naše zdravlje i možemo izgubiti kilograme možemo je primijeniti jer ćemo se prije svega osjećati dobro rezultatom, ali isto tako imati će dobar utjecaj na naše cjelokupno biće.

Želim u ovome tekstu pisati o jednom drugačijem pristupu koji svakako se može uklopiti u ovaj prvi koji sam naveo. Imati višak kilograma prije svega predstavlja jedan simptom. To znači da negdje postoji uzrok koji dovodi do posljedice koja se manifestira kao višak kilograma. Ukoliko koristimo samo dijete, a ne radimo na uzrocima, onda smo u velikoj opasnosti da vrlo brzo nakon završavanja dijete povratimo natrag sve kilograme koje smo izgubili, a samim time dolazimo do onoga što se naziva jo-jo efekt.

Imati višak kilograma možemo podijeliti na dvije kategorije: kratkoročno i dugoročno. Ukoliko je ono kratkoročno to označava da se je najvjerojatnije dogodilo nešto ili se događa u našem životu i da se na ovakav način nosimo s novonastalom situacijom. Pošto ono je kratkoročno, onda je raditi na ovome tipu puno lakše i nakon prorade događaja koji nam se događaju možemo se brzo vratiti prijašnjem načinu i života. Dugoročno predstavlja pretilost koja traje duži niz godina, vrlo moguće iz vremena djetinjstva, te kao takva predstavlja način ponašanja i života koji je duboko ukorijenjen u našu ličnost što zahtjeva i duži period bavljenja ovom temom.

 

Kako i na koji način iscijeliti svoj nagon za hranom? Prije svega moramo postati svjesni raznih čimbenika koji se podvlače ispod ove teme. Rad na svjesnosti nam omogućava da vidimo koji su to mehanizmi koje koristimo i koje smo naučili. Kada jednom nešto vidimo i proširimo našu svjesnost tada mi imamo sposobnost da odlučimo želimo izgubiti kilograme ili ćemo nastaviti istim putem na kojem smo sada. Prva stepenica je da upoznamo naše tijelo i njegove potrebe. Vrlo često se potreba za snom, umor ili žeđ tumače kao glad. Ukoliko ne znamo čitati naše tijelo, ako smo odcjepljenji od našeg organizma, moramo se ponovno s njime povezati i naučiti tumačiti njegove signale.

Preispitati vlastiti životni scenarij po pitanju hrane: što se je u našoj obitelji govorilo o hrani, na koji način su nas hranili, je li hrana bila sredstvo nagrađivanja ili kažnjavanja? Ako imamo prilike možemo se raspitati kod naše majke da li smo bili dojeni, kako je izgledao taj naš prvi doticaj s hranom, jer kako je to naše prvo iskustvo ono je u velikoj mjeri odredilo daljnji tijek naše avanture s hranom.  Tko je u našoj obitelji imao višak kilograma, što se o tome govorilo, kakav je naš odnos bio s tim osobama.

Ukoliko istražimo naše tijelo i njegove potrebe, preispitamo naš odnos prema hrani koji smo formirali kao mala djeca i pogledamo da li ta stajališta i dalje vrijede za nas, učinili smo dobre korake prema svjesnom konzumiranju hrane. Gledanjem u uzroke imamo sposobnost da otpustimo simptom i postanemo svjesni dizajneri našeg odnosa s hranom. Ovaj put ne nudi uspjeh preko noći, ali dugoročno daje nam priliku da proradimo duboke teme, upoznamo sebe i razriješimo odnos s hranom koji je dovodio do pretilosti.

 

Nastavlja se…

Unutarnje dijete – rane i posljedice

Živimo svakodnevno u tijelima koje imaju dvadeset, trideset, četrdeset… godina, ali u nama postoji puno više osobnosti i lica koji nas posvuda vjerno prate. Jedan od aspekata našega bogatog unutarnjeg života je naše unutarnje dijete, odnosno mogli bi reći kako u arhetipskom smislu postoji više različitih oblika unutarnjeg djeteta. Ono dijete koje može najviše obilježiti naš svakodnevni život je – Ranjeno dijete.

Sve ono što smo tijekom našega djetinjstva doživjeli i iskusili i dalje ostaje upisano u našem biću. Svaka osoba u sebi nosi to maleno dijete koje je sukladno okolnostima doživljavalo različite situacije i iskustva. Kada smo bili mali, ukoliko su takve situacije bile previše, a rane prebolne, za naš razvoj i rast bilo je najzdravije takvo dijete potisnuti i ostaviti zakopano negdje duboko.

Kada postanemo odrasla bića, zreli ljudi, u našim životima počinju se događati neke situacije koje nam otvore te rane koje su duboko zakopane. Vrlo često kokreiramo s različitim osobama iste situacije i prilike, a naše reakcije postanu nesvjesne i instinktivne. Ponekad reagiramo na način da kasnije ne znamo što nas je to snašlo, imamo snažne emocionalne reakcije, a nakon takvih situacija nerijetko još osjećamo krivnju i sram.

Posljedice rana mogu itekako utjecati na naš život, one se manifestiraju na različite načine:   su-ovisnost, zlostavljanje i prekršajna ponašanja, narcizam, problemi s povjerenjem, acting out i acting in, magična vjerovanja, disfunkcionalnost u intimnim odnosima, nedisciplinirana ponašanja, ovisničke i kompluzivne radnje, izobličene misli, praznina…

U tim najranijim godinama stvoren je naš bazični sistem koji formulira filter kroz koji gledamo na svijet, događaje, situacije, te način na koji ćemo stvarati odabire u svome životu. Zvuči poprilično bitno, zar ne? Ako smo u partnerstvu, poslu, prijateljstvima ponekad nesvjesno regresirani na dob djeteta i naše reakcije se nalaze na toj razni, to može itekako kontaminirati naš svakodnevni život. Vidimo da je rad na svom unutarnjem djetetu jedan od možda najbitnijih stvari koje možemo za sebe učiniti, jer nitko ne želi na svijet gledati i reagirati kroz naočale koje ne odgovaraju više našim očima.

Rad na unutarnjem djetetu prije svega znači ugledati to biće u nama koje je ranjeno i dopustiti mu da sada odtuguje sve ono što se je nekada događalo i što ga je ranilo. Više nismo mala bića, sada smo odrasle osobe i s tog novog kuta imamo snage da se suočimo s ranama iz prošlosti, s difukncionalnostima naše primarne obitelji. Kada pogledamo to dijete i damo mu prostor stvaramo mjesto na kojemu je moguće da se se zacijele emocionalne  rane.  Možda izgleda bolno i teško, ali vjerujem da je puno teže nositi posljedice takvih rana kroz čitav život.